Franjo Tuđman
Dr. Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb, 10. prosinca 1999.), bio je povjesničar, akademik HAZU, državnik, prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske i vrhovnik[1] Hrvatske vojske.
Sudionik antifašističkog pokreta od 1941., kao obavještajni časnik. Nakon rata, u Glavnom stožeru JNA, potom na visokim vojno-političkim položajima, u Glavnoj personalnoj upravi, ministarstvu obrane i generalštabu. Završio studij na Višoj vojnoj akademiji 1957., čin general-majora stekao 1960. Na vlastiti zahtjev napustio vojnu službu 1961. te se posvetio znanstveno-istraživačkom radu. Osnovao Institut za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, čiji je ravnatelj bio od 1961. do 1967. Stupanj doktora povijesnih znanosti postigao je 1965., a od 1963. do 1967., izvanredni je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Skupio opsežnu građu i pisao o povijesti Komunističke partije Hrvatske, u kojoj je, nasuprot unitarizmu, isticao nacionalnu sastavnicu njezine borbe protiv velikosrpskog režima. Izbačen iz Saveza komunista 1967. i umirovljen. Osuđen 1972. na 2 godine zatvora zbog "nacionalizma", pušten nakon 9 mjeseci. Osuđen zbog intervjua švedskoj televiziji 1981. na 3 godine, pušten 1983. iz zdravstvenih razloga. Tijekom 1984., vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora.